Geštalt psihologija

Geštalt je njemačka riječ koja se doslovno prevodi kao oblik ili forma. Pojam geštalt označava jedinstvenenu cjelinu, koja ima karakteristike koje su drugačije od njezinih sastavnih dijelova i koja se ne može svesti na jednostavan zbroj elemenata ili dijelova od kojih je sastavljena. Karakteristike te cjeline nije moguće objasniti karakteristikama pojedinih elemenata ili njihovim jednostavnim sumiranjem. Geštalt je cjelina koja je puno više od samog zbroja njenih sastavnih elemenata.

Rečenica je primjer geštalta jer ima karakteristiku značenja koju niti jedna pojedina riječ ili slovo u njoj nemaju. Također, neka muzička skladba je primjer geštalta jer njene karakteristike su zvuk i melodija koju niti jedna pojedina nota nema.

Nastanak i određenje geštalt psihologije

Geštalt psihologija je teorijski pravac u psihologiji nastao dvadesetih godina prošlog stoljeća. Djelomično je nastao kao odgovor na strukturalizam Wilhelma Wundta, dominantnog pravac tog vremena, čiji fokus je bio na rasčlanjivanju mentalnih diživljaja i iskustava u istraživanjima ljudskog doživljavanja i ponašanja. Geštalt psihologija vuče svoje korijene iz perceptivnih teorija Ernsta Macha i Christiana von Ehrenfelsa. Oni su se bavili istraživanjima prostornih i slušnih formi i oblika (kvadrat, krug, jednostavna melodija). U svojim istraživanjima zaključili su da ti oblici, forme imaju kvalitete koje su različite od njihovih sastavnih elemenata.

Termin geštalt u psihologiju je uveo upravo Christian von Ehrenfels. Godine 1890. napisao je rad pod naslovom „O kvaliteti forme“ (Uber Gestaltqualitaten) u kojem je predstavio termin geštalt odnosno „kvaliteta forme“ kako bi označio doživljaj forme odnosno melodije koji, iako zasnovana na senzornim podražajima, nikako ne može biti promatran kao sastavni dio tih senzornih podražaja. Geštalt kvaliteta predstavlja novi element doživljaja. Na primjer, melodija se prepoznaje iako se svira u drugačijem ključu. Kvadrat ili krug se prepoznaju i nakon što promijene veličinu ili boju.

Osnivači geštalt psihologije su njemački mislioci Max Wertheimer, Wolfgang Kohler i Kurt Koffka. Objava knjige Maxa Wertheimera „Eksperimentalno istraživanje percepcije pokreta“ (Experimentelle Studien über das Sehen von Bewegung), 1912. godine smatra se početkom ovog teorijskog pravca. U knjizi je Wertheimer objavio rezultate istraživanja prividnog kretanja, koje je proveo u laboratoriju u Frankfurtu, zajedno sa svojim suradnicima Wolfgangom Kohlerom i Kurtom Koffkom.

Max Wertheimer je primjetio da brzo ponavljanje slijeda osjetilnih podražaja koji miruju, kao što su na primjer nizovi svjetlosnih podražaja, stvaraju iluziju pokreta. Percepcija pokreta predmeta koji miruju poznata je kao fi-fenomen (optička iluzija). Ukoliko se podražaji ponavljaju određenim prostornim i vremenskim slijedom dobit će se dojam prividnog kretanja, jer podražaji prelaze praga kada mogu biti percipirani odvojeno.

Najjednostavniji primjer ovog fenomena je kada se dvije žarulje smjeste jedna pored druge i kada se naizmjenično pale i gase određenom brzinom. U tom slučaju dobit će se dojam prividnog gibanja, odnosno kretanja svjetlosti, iako žarulje miruju. Ovaj fenomen možemo vidijeti i na lampicama na božićnom drvcu, kada nam se čini da se svjetlost kreće u krug oko drvca, iako se lampice na boru ustvari pojedinačno pale jedna za drugom. Na fi fenomenu zasniva se i doživljaj kretanja na filmu!

Na temelju ovih nalaza, javilo se pitanje što ustvari vidimo, ako ne vidimo ono što u stvari postoji. Wertheimer je zaključio da, kada gledamo, mi ne vidimo svaki element zasebno, već vidimo cjelinu a ona ne sadrži samo elemente već i odnose među njima.

Postavka, da cjelina ima drugačije kvalitete od njenih sastavnih dijelova, da je cjelina puno više od samog zbroja elemenata od kojih se sastoji, je temeljna ideja geštalt psihologije. Objekti koji imaju značenje, kao što su drvo, knjige, stol, pas vide se kao takvi, ne doživljavaju se odvojeno kao točke, linije, boje i drugi elementi od kojih su sastavljeni.

Geštalt psihologija promatra čovjeka kao cjelinu i bavi se proučavanje trenutnog, neposrednog iskustva u sadašnjem trenutku. Neposredno ljudsko iskustvo je organizirna cjelina, a ne jednostavni skup sastavnih elemenata. Sukladno tome geštalt psihologija istražuje psihološke fenomene kao strukturne cjeline, a ne rastavlja ih na sastavne dijelove, jer smatra da se o karakteristikama cjeline ne može zaključiti na osnovi analize njenih sastavnih dijelova. Nisu bitni sami dijelovi psihičkog života i funkcioniranja već njihova organizacija u cjelinu.

U početku je primarno područje interesa geštalt psihologije bila percepcija no ubrzo se interes proširio i na druga područja kao što su pamćenje, učenje, mišljenje i rješavanje problema. Primjenom ovog načina razmišljanja i istraživanja na šire područje ljudskog ponašanja tek kasnije (tridesetih godina 20. stoljeća) su se počeli baviti Kurt Lewin i Kurt Goldstein, a nakon njih i mnogi drugi.

Percepcija

Percepcija je proces organizranja i interpretianja osjetnih informacija, a kako bi se prepoznalo značenje  predmeta, pojava i događaja u okolini. Prve važne spoznaje geštalt psihologije nastale su upravo u tom području.

Prilikom promatranja vizualnih podražaja ili elemenata postoje određene pravilnosti na osnovu kojih ćemo pojedine elemente organizirati u cjelinu, odnosno na koji način ćemo ih vidjeti. Ta „pravila“ stvaranja perceptivne cjeline nazivaju se načelima ili principima perceptivne organizacije.

Principi perceptivne organizacije

Najopćenitije, osnovno načelo perceptive organizacije je načelo dobre forme. Prema ovom načelu svaki skup podražajnih elemenata vidjet ćemo na način da izgleda što je jednostavnije moguće. Promatrač će dane elemente nastojati organizirati na najjednostavniji način. Svaki skup podražaja tvorit će cjelinu ili toliko dobar geštalt, koliko to dani podražajni uvjeti dozvoljavaju.

U primjeru na slici vidimo jedan trokut i jedan pravokutnik, vidimo dva elementa, a ne više složenijih oblika.

Ili sljedeći primjer, skup točkica vidjet ćemo kao polumjesec, a ne kao skup točkica.

Ostala načela perceptivne organizacije su: načelo sličnosti, načelo blizine, načelo kontinuiteta, načelo zatvorenosti i načelo zajedničkog kretanja.

Načelo sličnosti – elemente koji su slični doživjet ćemo kao da su grupirani zajedno. Sličnost može biti na temelju boje, forme, veličine ili svjetline.

Na gornjem primjeru, većina ljudi vidjeti će kosu liniju slova „O“ među ostalim slovima „X“.

Ili

Na ovoj slici, većina ljudi vidi stupce slova „X“ i slova „O“.

Sljedeći je primjer načela sličnosti na temelju boje. Krugovi na slici vide se kao horizontalni redovi bijelih i crnih krugova.

Načelo blizine – elemente koji su blizu jedan drugome doživjet ćemo kao da su grupirani zajedno.

U primjeru na slici vidimo tri linije slova „X“ a ne 15 stupaca slova „X“ i u svakome od njih po tri slova.

U primjeru na slici dolje vidimo dvije grupe od po 8 slova „X „a ne jednu grupu od 16 slova.

Načelo kontinuiteta – elementi koji imaju tendenciju kontinuiteta doživjet će se kao jedna grupa.

U primjeru vidimo dvije ravne crte koje prolaze jedna kroz drugu, crtež ne vidimo kao kombinaciju dvaju kutova.

U primjeru niže serija točkica formirana u red vizualno će se grupirati zajedno, čak i ako je taj put prekinut nekom drugom formom.

Načelo zatvorenosti – ukoliko neki dio elementa ili lika nedostaje, na inače kompletnoj figuri, popuniti ćemo te praznine kao bi se dobila cjelina.

U primjeru vidimo krug i kvadrat iako u realnosti svi dijelovi lika nisu nacrtani.

Sami nadopunjujemo praznine kako bi dobili cjelovit i smislen lik. Ukoliko je predstavljen dovoljan dio lika ili elemenata promatrač će sebi predočiti cijeli lik. Na primjeru niže vidimo pandu iako ona nije u potpunosti nacrtana.

Ljudi teže zatvoriti prostor dovršavajući konture i ignorirajući praznine u figuri. Na donjoj slici nema trokuta niti krugova, ali naš mozak nadopunjuje informacije koje nedostaju kako bi stvorio poznate oblike ili slike.

Načelo zajedničkog kretanja – predmete koji se kreću zajedno u istom smjeru doživljavamo kao jednu cjelinu. Dvije forme sa sličnom orijentacijom doživjet će se kao da pripadaju jedna drugoj.

U primjeru niže crte koje su položene u istom smjeru doživljavamo kao jednu grupu.

U podlozi načela perceptivne organizacije je pretpostavka da će se, kad god je to moguće, elementi ili podražaji u perceptivnom polju  spojiti odnosno organizirati u figure ili uzorke figura. Te figure ili uzorci imati će karakteristike čija podloga nije u samim podražajima. Iako su omogućeni podražajima, oni su kreirani perceptivnim sistemom odnosno samim promatračem. Ono što ljudi doživljavaju nije određeno samo onime što se direktno promatra, već onim što nastaje u cjelokupnom podražajnom kontekstu.

Figura i pozadina

Odnos figure i pozadine je još jedno geštal psihologijsko načelo. Percepcija je organizirana na način da se pojedini elementi u nekom trenutku ističu kao figura (lik) naspram nediferencirane pozadine. Imamo prirodnu tendenciju da jedan aspekt događaja doživljavamo kao figuru a ostale kao pozadinu. Što će biti figura, a što pozadina u nekom trenutku, ovisi o karakteristikama podražaja ali i o interesu i namjeri opažača. Nešto što je u jednom trenutku bilo figura može postati pozadina i obrnuto.

Klasični primjer načela figure i pozadine prikazan je na slici dolje.

U ovom primjeru imamo jednu podražajnu strukturu, jednu sliku, a ovisno o načinu kako promatramo sliku, o našem stavu, možemo vidjeti različite stvari. Ili vidimo dvije siluete okrenute jednu prema drugoj ili vidimo vazu. Još jedna zanimljivost je ta da teško možemo vidjeti oboje istovremeno.

A što vidite na ovoj slici? Provjerite s drugima što oni vide!

Geštalt principi nisu ograničeni samo na područje percepcije. Započevši u području proučavanja vizualne percepcije, začetnici geštalt psitupa i njihovi sljedbenici proširili su i primjenili ovaj pristu i na problematiku u drugim područjima psihologije.

Pamćenje

Geštalt principi mogu se primijeniti i u području pamćenja. Kao što popunjavamo prazninu u nepotpunom liku i vidimo cjelinu, jednako tako i naše pamćenje popunjava praznine. Ukoliko doživimo nešto što za nas nema smisla vjerojatno ćemo taj događaj ili doživljaj zapamtiti kao da ima značenje koje možda i nije bilo tamo, dat ćemo smisao tom doživljaju. To se često dešava sa snovima, često modificiramo svoje snove kako bi za nas imali smisao.

Učenje i rješavanje problema

Učenje je područje za koje je geštalt psihogija bila posebno zainteresirana. Prema geštalt psihologiji, obično ne učimo doslovno elemente, sadržaje pred nama, već učimo odnose među njima.

Koncept učenja uvidom još je jedna zasluga geštalt teorije i njenih osnivača. U ovom području važna su istraživanja na čimpanzama koja je provodio Kohler. Životinjama su prezentirani različiti praktični problemi od kojih je većina uključivala dolaženje do teško dosezljivih banana. U prostoru gdje su im bili „prezentirani“ problemi kao materijal koji im je mogao poslužiti za rješavanje zadatka – dolaženje do banana, bili su i razni sanduci i štapovi kojima se se mogli služiti. Po ovim istraživanjima poznata je čimpanza po imenu Sultan. U jednom od zadataka Sultan je na raspolaganju, za rješavanje zadatka, imao i dva štapa. Rješavajući zadatak, pokušavajući doći do banana, nakon određenog vremena i razmišljanja, naglo je skočio, složio štapove i dohvatio banane. To je bilo iznenedno rješenje problema, učenje uvidom! Sultan je naučio spojiti dva štapa (na način kako se spaja štap za pecanje) koja su mu poslužila kao alatka za dolazak do banana. Element učenja sastojao se u njegovoj sposobnosti da ponovi akciju kasnije, da ponovi ono što je učinio prvi put, bez predhodnog vremena potrebnog za razmišljanje.

Učenje uvidom svakako postoji i kod ljudi, ne samo kod životinja. To je stanje kada iznenada, neočekivano shvatimo ono što do tada nismo razumijeli, kada iznenada rješimo neki problem. Uvid je brzi neplanirani odgovor na interakciju situacije i okoline. Učenje uvidom smo vjerojatno svi iskusili, to je onaj „aha“ doživljaj, „iznenadni bljesak nadahnuća“.  Takva vrsta učenja najčešće se pojavljuje prilikom rješavanja problema. Prema geštalt teoriji problem se promatra kao cjelina te se na taj način i rješava, odgovaramo na podražajnu situaciju, na problem, kao cjelinu ili geštalt.

Karakteristike učenja ili rješavanja problema uvidom su da se do rješenja dolazi iznenada, da se ono može primijenti i na druge slične probleme i da se može zapamtiti tijekom vremena. Ovakav način učenja Wertheimer je nazvao produktivno mišljenje.

Pored produktivnog mišljenja ili učenja uvidom Wertheimer je razlikovao i reproduktivno mišljenje. Reproduktivno mišljenje je rješavanje problema na osnovi ranijeg iskustva i znanja, onoga što nam je već poznato, što već znamo. Na primjer, kada se osobi zada neki zadatak i informacije kojima je taj zadatak moguće rješiti osoba će promišljeno analizirati sve elemente koji su joj na raspolaganju. Analizirati će informacije koje ima, njihovu svrhu i strukturu, istraživati će odnose među njima, i na osnovi onoga što već zna i ranijeg iskustva povezati će te informacije kako bi došla do rješenja. Do razumijevanja, do rješenja problema, u ovom slučaju dolazi namjereno pomoću reproduktivnog mišljenja.

Saznanja geštalt psihologije vezano uz učenje i rješavanje problema mogu se vrlo praktično primijeniti u svakodnevnom životu, mogu se koristiti u nastavi i prilikom učenja školskog gradiva. Na primjer, znanje će se lakše i bolje usvojiti ukoliko se u učenju služimo grupiranjem gradiva prema smislu i utvrđivanjem bitnih veza i odnosa u gradivu; ukoliko se učenicima dozvoli da probleme rješavaju na svoj način i ukoliko im se da dovoljno vremena da usvojene informacije primijene na vlastito iskustvo.

Primjena geštalt principa u drugim područjima psihologije

Geštalt principi i saznanja imaju široku primjenu i u drugim područjima psihologije, osim ranije navedenih. Za to su naročito zaslužni Kurt Lewin i Kurt Goldstein.

Kurt Lewin je smatrao značajnim samu geštalt teoriju i spoznaje do kojih je došla, no općenito je bio više zainteresiran za praktičnu primjenu principa geštalt psihologije u drugim područjima  psihologije. Lewin je četrdesetih godina 20. stoljeća kreirao topološku teoriju ličnosti ili teoriju polja. Smatrao je da je svaki pojedinac složeno energetsko polje – dinamični sustav potreba i tenzija koje usmjeravaju njegovo percipiranje i djelovanje, i da naše ponašanje ovisi o interaktivnom djelovanju ličnosti i okoline. Svaka osoba kreće se u psihološkom polju koje je nazvao životni prostor. Životni prostor sadrži ciljeve koji imaju ili pozitivne ili negativne valencije. Valencija je psihološka vrijednost, privlačna snaga nekog cilja, osobe, objekta i sl. Ukoliko je valencija odnosno privlačna snaga cilja pozitivna ona dovodi do traženja i približavanja tom cilju, objektu, osobi… Ukoliko je valencija cilja negativna dovodi do izbjegavanja i udaljavanja od tog cilja. Kako ćemo se ponašati u odnosu prema tom cilju, kao što je ranije navedeno, ovisti će o interakciji ličnosti i okoline.

Lewin je koristio koncepte i principe geštalt psihologije kako bi odgovorio na praktična pitanja iz područja ličnosti, radne efikasnosti te ponašanja u raznim socijalnim situacijama. Istraživao je efekte frustracije kao i utjecaj roditeljskih stilova vođenja na ponašanje djece, provodio je istraživanja u industriji vezan za produktivnost radnika, bavio se grupnom dinamikom, istraživanjem stavova, predrasuda kao i mnogim drugim područjima socijalne psihologije.

Lewinova teorija, njegov radi i istraživanja dali su značajan doprinos u području teorija ličnosti kao i razumijevanju motivacijskih procesa te inspirirali mnoge psihologe, naročito one koji se bave socijalnom psihologijom.

Negdje u isto vrijeme kada i Lewin, Kurt Goldstein je na temelju geštalt teorije, razvio svoju organizmičku teoriju. Njegova teorija pripada holističkim psihologijskim teorijama, teorijama koje naglašavaju organiziranost, cjelovitost i integritet čovjeka koji se odražava u težnji pojedinca za rastom i razvojem. Njegova teorija je nastala na temelju istraživanja ljudi s oštećenjima mozga, pri čemu je Godstein primjetio, da ljudi s mozgovnim oštećenjima mogu naučiti koristiti druge dijelove mozga kako bi kompenzirali nastala oštećenja. Organizam je cjelina, a u podlozi  funkcioniranju ljudi samo je jedna potreba – potreba za samoaktualizacijom. Njegova teorija imala je značajan utjecaj na teoretičare ličnosti i psihoterapeute.

Umjesto zaključka

Danas je geštalt teorija interdisciplinarno područje koje pruža okvir za razumijevanje mnogobrojnih psiholoških fenomena i procesa. Čovjek se promatra kao cjelina, kao otvoreni sistem koji je u aktivnoj interakciji sa svojom okolinom. Ono što određuje iskustvo i ponašanje čovjeka nisu nagoni, vanjski podražaji ili stabilne crte ličnosti već je to interakcija pojedinca i situacije u dinamičkom polju.

Pored značajnog doprinosa koji je geštalt psihologija, još od svojih početaka, dala u području percepcije, području učenja i rješavanja problema, geštalt principi primjenjivi su i na područje motivacije, socijalne psihologije, područje ličnosti, psihoterapije pa i područje filozofije, etike, ekonomije, politike i estetike. Saznanja iz ovog područja prodrla su i do pedagogije, antropologije, sociologije i umjetnosti.

Literatura

Barlow, A.R.: Gestalt Therapy and Gestalt Psychology, Gestalt-Antecedent Influence or Historical Accident, The Gestalt Journal, 1981; 4 (2), www.gestalt.org

Boeree, C. George: Gestalt Pychology, 2000, www.ship.edu

Ellis, W.D. (ur): A Source Book of Gestalt Psychology. Kegan, Paul, Trench and Co. Ltd. 1938. Reprinted in 2001 by Routledge

Fulgosi, A.: Psihologija ličnosti, teorija i istraživanja, Školska knjiga, Zagreb, 1987

Hotersall, D.: Povijest psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2000

Petz, B.: Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992

Zarevski, P.: Psihologija pamćenja i učenja, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2007

Wertheimer, M.: A Contemporary Perspective on the Psychology of Productive Thinking, originally published in The Psychology Teacher Network, 1997, www.apa.org